• Poslovne knjige

Privredni subjekti principu mogu voditi poslovne knjige po sistemu dvojnog knjigovodstva (obavezno za pravna lica) ili po sistemu prostog knjigovodstva koji je propisan za samostalne poduzetnike. Iako se intuitivno pretpostavlja da sistem prostog knjigovodstva predstavlja lakši i jednostavniji način vođenja poslovnih knjiga, u praksi to često nije slučaj. Razlog tome je najčešće razlog čestog vođenja duplih evidencija, gdje svaka od tih evidencija ima svoja pravila koja nerijetko uopće nisu kompatibilna.

Ovo je razlog zbog kojeg Republika Srpska, kao i zemlje regije, omogućavaju samostalnim poduzetnicima da vode dvojno umjesto prostog knjigovodstva, baš kao i preduzeća (pravna lica). Nažalost, ovo još nije omogućeno u Federaciji BiH. Dodatni problem za poduzetnike predstavlja i obaveza ručnog vođenja poslovnih knjiga, na čemu se i dalje insistira zbog sistema poreza na dohodak.

Izmjenama člana 42. “Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak”, propisano je da se Knjiga prihoda i rashoda (KPR-1041) i Knjiga prometa (KP-1042) vode u “papirnoj formi” i ovjeravaju prije upotrebe u Poreznoj upravi. Za razliku od njih, Evidencija potraživanja i obaveza (EPO-1044) i Popisna lista dugotrajne imovine (PLDI1043) ne podliježu ovjeri od Porezne uprave i mogu se voditi i u elektronskom obliku.

Propisane evidencije se moraju voditi uredno, tačno i ažurno i vode se odvojeno za svaki porezni period, odnosno poslovnu godinu. Prema (još uvijek usmenom) stavu iz Porezne uprave, poslovne knjige se ne moraju kupovati za svaku poslovnu godinu, odnosno može se nastaviti sa evidencijom u “staroj” knjizi, sve dok za to ima prostora.

Svi PDV obveznici, pa samim tim i samostalni poduzetnici, moraju imati posebne evidencije radi utvrđivanja obaveze za PDV i te evidencije su, najčešće, u elektronskoj formi, jer i PDV propisi to omogućavaju.

Obavezna fiskalizacija prometa u FBiH donijela je dodatnu obavezu vođenja Knjige dnevnih izvještaja KDI, za sve obveznike fiskalizacije.

Obaveza vođenja poslovnih knjiga i evidencija za samostalne djelatnosti definisana je u više propisa, od kojih se kao najbitniji mogu okarakterisati:

  1. Propisi o porezu na dohodak

- Zakon o porezu na dohodak (“Službene novine FBiH”, br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13)

- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak (“Službene novine FBiH”, br. 67/08, 4/10, 86/10, 10/11, 53/11, 20/12, 27/13, 71/13 i 90/13 i 45/14)

  1. Propisi o obavljanju trgovine

- Zakon o unutrašnjoj trgovini („Službene novine FBiH“, broj 40/10)

- Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige (“Službene novine FBiH” broj 91/15)

  1. Zakon o obrtu i srodnim djelatnostima (“Službene novine FBiH”, br. 35/09 i 42/11)
  2. Ostali propisi koji uređuju poslovanje posebnih djelatnosti

 

Zakon o porezu na dohodak je u članu 19. Zakona propisao obavezu vođenja obaveznih evidencija za SVE samostalne poduzetnike, bez obzira na vrstu njihove djelatnosti. Iako su u pomenutom članu nabrojane samo neke djelatnosti, četiri propisane evidencije su načelno obavezujuće za SVE samostalne poduzetnike.

Propisane poslovne knjige i evidencije u sistemu poreza na dohodak su:

  • Knjiga prihoda i rashoda (Obrazac KPR-1041), za SVE samostalne poduzetnike,
  • Knjiga prometa (Obrazac KP-1042), SAMO za samostalne poduzetnike koji prihod naplaćuju u gotovini i čekovima (izuzev trgovaca), i za samostalne poduzetnike sa statusom “paušalca” koji prihod naplaćuju bezgotovinski od pravnih lica,
  • Popisna lista dugotrajne imovine (Obrazac PLDI-1043), SAMO za samostalne poduzetnike koji imaju dugotrajnu imovinu u obavljanju djelatnosti, bez obzira na to da li su je nabavili u toku poslovanja ili ranije,
  • Evidencija o potraživanjima i obavezama (Obrazac EPO-1044), SAMO za samostalne poduzetnike koji evidentiraju potraživanja i obaveze, bez obzira na to da li ih naplaćuju i plaćaju u gotovini ili bezgotovinski.

Porezni obveznik je dužan u knjizi prihoda i rashoda ili drugim evidencijama osigurati podatke o ostvarenom dnevnom prometu. Za svaku prodaju, odnosno obavljenu uslugu porezni obveznik je dužan izdati fiskalni račun. Poslovne knjige i evidencije se vode po principu blagajne. Princip blagajne znači da se za poreznog obveznika prihod smatra stvarno primljenim prihodom u trenutku kada je poreznom obvezniku stavljen na raspolaganje i/ili kada je primljen u njegovu korist, a rashodi se smatraju rashodom kada su plaćeni.

Načelno, sve poslovne promjene unose se u poslovne knjige svakodnevno, a knjigovodstveno stanje u svakom momentu mora odgovarati stvarnom stanju. Poslovne knjige i evidencije moraju se držati u poslovnim prostorijama ili kod ovlaštenog knjigovodstvenog servisa, s tim da uvijek moraju biti dostupne radnicima Porezne uprave za vršenje inspekcijskog nadzora. Ukoliko porezni obveznik obavlja više samostalnih djelatnosti, poslovne knjige i evidencije dužan je voditi za svaku samostalnu djelatnost odvojeno, što ne znači da mora voditi propisane evidencije za svako prodajno mjesto u okviru jedne djelatnosti.

KNJIGA PRIHODA I RASHODA (Obrazac KPR-1041)

KPR-1041 je sveobuhvatna evidencija o ukupnim poslovnim prihodima i porezno priznatim rashodima u poreznoj godini. Na kraju godine, na osnovu knjiženja svih prihoda i rashoda u ovoj evidenciji, vrši se sačinjavanje Specifikacije za utvrđivanje dohotka od samostalne djelatnosti (Obrazac SPR-1053). Iz tog razloga je bitno u toku godine tačno i ispravno evidentirati sve prihode i sve rashode. U Knjigu prihoda i rashoda se unose SVI PRIHODI i SVI RASHODI, koji se također unose i u druge propisane evidencije samostalnih poduzetnika.

Zakon široko definiše poslovne prihode kao prihode stečene iz bilo kojeg izvora, primljene u gotovini, dobrima i uslugama, koji su ostvareni samostalnim ili zajedničkim obavljanjem djelatnosti, bez obzira na to da li je fizička osoba registrovana ili ne za obavljanje te djelatnosti.  Pošto se evidentiranje prihoda radi po principu blagajne, a princip blagajne znači da se “za poreznog obveznika prihod smatra stvarno primljenim prihodom u trenutku kada je poreznom obvezniku stavljen na raspolaganje i/ili kada je primljen u njegovu korist”, to se prihod naplaćen u dobrima i uslugama evidentira onda kada se usluga uživa, odnosno dođe u posjed dobara. S obzirom na gotovinski princip priznavanja prihoda i rashoda, prihodima se smatraju i primljeni avansi za isporuku robe/proizvoda/usluga, koje se porezni obveznik obavezao izvršiti, a koje do kraja poreznog razdoblja nije obavio, odnosno isporučio.

Prema članu 15. Zakona o porezu na dohodak, poslovnim rashodima koji se mogu odbiti od prihoda u cilju utvrđivanja dohotka od samostalnih djelatnosti (tj. koji se priznaju kao rashodi) smatraju se troškovi koji su plaćeni u toku poreznog perioda (tj. godine), a koji su u potpunosti i izričito povezani sa obavljanjem te djelatnosti.

Sa aspekta priznavanja kao porezno priznatih rashoda, Zakon o porezu na dohodak je podijelio rashode u sljedeće tri grupe:

1) rashodi koji se priznaju U CIJELOSTI,

2) rashodi koji se priznaju DO određenog procenta,

3) rashodi koji se NE priznaju.

*Ove tri grupe rashoda možete detaljno vidjeti u Leksikonu obrta i samostalnih djelatnosti (str. 83-86).

Jedna od najznačajnijih stavki rashoda u KPR-u je rashod po osnovu robe i materijala. Najznačajniji rashod za samostalne djelatnosti koje se bave trgovinom na malo je nabavna vrijednost prodate robe, dok najznačajniji rashod za proizvodno-zanatske samostalne radnje čine utrošene sirovine i repromaterijal.

Nabavna vrijednost robe, odnosno materijala i sirovina za obavljanje djelatnosti za koju je porezni obveznik registrovan smatra se poslovnim rashodom kada je nabavljena, plaćena i iskazana u Knjizi prihoda i rashoda. U skladu sa navedenim opredjeljenjem za princip blagajne, zalihe neprodate robe po stanju na dan 31. 12. godine, kao ni zalihe neutrošenog repromaterijala ni repromaterijal koji je sadržan u zalihama neprodatih gotovih proizvoda po stanju na dan 31. 12., ne mogu se prenositi i ponovo iskazivati kao rashodi za narednu godinu. Naime, za sve samostalne poduzetnike je propisana obaveza da na kraju poslovne godine sa stanjem na dan 31. decembra izvrše popis zaliha robe, odnosno sirovna i materijala na zalihama, odnosno u gotovim proizvodima i to:

  • po nabavnoj vrijednosti sa uračunatim PDV-om (ako nisu obveznici PDV-a),
  • po nabavnoj vrijednosti bez PDV-a (ako su PDV obveznici)

Za samostalnog poduzetnika koji nije registrovani PDV obveznik, kolone PDV-a u prihodima i rashodima nemaju nikakav značaj. Oni prihode ionako evidentiraju bez PDV-a (jer nisu registrovani PDV obveznici), tj. rashode ionako evidentiraju sa sadržanim PDV-om, jer PDV koji im je obračunat i plaćen po ulaznoj fakturi dobavljača (ukoliko je dobavljač PDV obveznik) ionako čini sastavni dio troška nabavke. Porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost i imaju status registrovanog PDV obveznika obavezni su voditi evidenciju o dnevnom gotovinskom prometu prema Zakonu o PDV (KUF i KIF). Zakon propisuje da se unos podataka u Knjigu prihoda i rashoda mora izvršiti najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, a obveznici poreza na dodanu vrijednost dužni su unos podataka u knjigu prihoda i rashoda izvršiti u roku propisanom za uplatu poreza na dodanu vrijednost.

Samostalni poduzetnik je obavezan voditi samo jednu Knjigu prihoda i rashoda bez obzira na broj izdvojenih poslovnih prostora, prodajnih mjesta i sl. Također, zajednička djelatnost vodi samo jednu Knjigu prihoda i rashoda, bez obzira na broj izdvojenih poslovnih prostora, prodajnih mjesta i broj supoduzetnika.

KNJIGA PROMETA (Obrazac KP-1042)

Ova evidencija (KP-1042) obavezna je za sve samostalne poduzetnike sa djelatnostima koje svoje prihode naplaćuju u gotovini, sa izuzetkom trgovačke djelatnosti zbog Trgovačke knjige na malo (TKM) u koju se unose identični podaci kao i u Knjigu prometa, što reguliše član 46. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak.

Knjiga prometa je evidencija u koju se upisuju iznosi naplaćeni isključivo u gotovom novcu i čekovima, što se radi na kraju radnog dana ili najkasnije prije početka narednog radnog dana. Unos dnevnog prometa vrši se na temelju izvještaja iz fiskalne kase i to samo onog dijela koji se tiče gotovine. Knjigu prometa su, također, dužni voditi “paušalci”, ali samo bezgotovinski promet ostvaren sa pravnim licima.

Na dan 31. 12. je potrebno zaključiti Knjigu prometa i sabrati sve kolone. Također, sve evidentirane poslovne promjene (prihod naplaćen u gotovom novcu i čekovima) treba paralelno proknjižiti u Knjizi prihoda i rashoda.

POPISNA LISTA DUGOTRAJNE IMOVINE (Obrazac PLDI-1043)

Obaveza vođenja Popisne liste stalne imovine propisana je članom 47. Pravilnika o primjeni poreza na dohodak. Ova evidencija prvenstveno služi za utvrđivanje poslovnih rashoda po osnovu amortizacije dugotrajne imovine.

Koja dugotrajna imovina se unosi u popisnu listu i kada?

Samostalni poduzetnik je obavezan da nakon početka obavljanja djelatnosi, popiše listu dugotrajne imovine koju vodi tokom cijelog poslovanja.   sistem poreza na dohodak je omogućio da samostalni poduzetnici unesu stalna sredstva sa kojima su počeli obavljati djelatnost, koja su vlasništvo fizičkog lica (vlasnika samostalne radnje) i koja ne moraju biti nabavljena u toku poslovanja samostalne radnje. 

Temeljem člana 47. Pravilnika, samostalni poduzetnik mora ne samo izvršiti popis dugotrajne imovine, nego i obračunavati amortizaciju. Za imovinu koju je vlasnik nabavio prije datuma registracije, prije unošenja u popisnu listu treba izvršiti procjenu vrijednosti, za koju se u najvećem broju slučajeva preporučuje da ovu procjenu vrši sudski vještak.

Mogućnost unošenja stalnih sredstva u bilo kojem momentu poslovanja poduzetnika (prije započinjanja i u toku poslovanja), koju su dali propisi o porezu na dohodak, svakako ide u prilog samostalnim poduzetnicima, jer veliki broj njih izvrši nabavke stalnih sredstava, inventara i sl. prije nego podnesu nadležnom organu zahtjev za izdavanje rješenja o obavljanju djelatnosti.

Trošak amortizacije

Stvari i prava koji služe za sticanje dohotka čija je pojedinačna nabavna vrijednost veća od 1.000,00 KM unose se u popis dugotrajne imovine i na njih se obračunava amortizacija.  porezni rashod u cijelosti u godini nabavke, pod uslovom da je stavljena u funkciju. Također, nabavna vrijednost računarskog hardvera i softvera se može priznati kao rashod u cijelosti u godini nabavke, pod uslovom da su stavljeni u funkciju. Po pitanju obračuna i priznavanja amortizacije, bitno je napomenuti sljedeće:

1) Ne priznaje se kao porezni rashod amortizacija obračunata na otpisanu osnovicu imovine. Ovo je posebno bitna odredba za imovinu koju kao (već) korištenu i ranije nabavljenu samostalni poduzetnik procjenjuje i unosi u popisnu listu dugotrajne imovine.

2) Trošak amortizacije se priznaje za sredstva koja:

  • se koristi u poslovanju poreznog obveznika u FBiH;
  • imaju određen vijek korištenja, koji je duži od jedne godine.

Najviše stope amortizacije, koje se priznaju kao porezno dopustiv rashod, identične su stopama za preduzeća i iznose (po grupama):

  1. Građevine 10% izuzev:

1.1. Upravne, administrativne, uredske i ostale zgrade za obavljanje uslužnih djelatnosti 3%

1.2. Stambene zgrade, hoteli, restorani 5%

1.3. Ceste, komunalni objekti, gornji stroj željezničkih pruga 14,3%

  1. Oprema, vozila, mehanizacija 20% izuzev:

2.1. Oprema za vodoprivredu, vodovod i kanalizaciju 14,3%

2.2. Oprema za zaštitu okoliša 33,3%

  1. Višegodišnji zasadi 14,3%
  2. Osnovna stada 40%
  3. Nematerijalna stalna sredstva 20%

Postoje i ubrzane metode amortizacije koje mogu koristiti i samostalni poduzetnici, pri čemu se utvrđuju uvećane stope amortizacije za 50%, koja je dopuštena za sredstva za spriječavanje zagađivanja zraka, vode i zemljišta i sredstva za ublažavanje buke. Također, primjena ubrzane amortizacije je dopuštena i u slučaju korištenja stalnih sredstava većim intenzitetom od intenziteta koji odgovara radu u jednoj smjeni (rad u dvije ili više smjena, proporcionalno).

EVIDENCIJA O POTRAŽIVANJAMA I OBAVEZAMA (Obrazac EPO-1044)

Evidencija o potraživanjima i obavezama bi trebala davati informacije o naplaćenim potraživanjima, koja se priznaju kao prihod obračunskog perioda, i plaćenim rashodima, koji se priznaju kao rashod obračunskog perioda, uvažavajući princip blagajne.

Što se tiče same propisane ažurnostiza Evidenciju potraživanja i obaveza, ona iznosi 30 dana po isteku poreznog perioda.

Sam naziv ove evidencije - Evidencija o potraživanjama i obavezama govori u prilog tome da se u ovu evidenciju ne treba evidentirati prihod naplaćen gotovinski, jer će se evidentirati u Knjizi prometa ili Trgovačkoj knjizi na malo, kao i rashod plaćen gotovinski, jer će se evidentirati direktno u Knjigu prihoda i rashoda.

Međutim, ispostavljena ili primljena faktura se i nakon isteka roka naplate ili plaćanja može naplatiti ili platiti u gotovom novcu, što znači da osnovni princip za opredjeljivanje da li određenu fakturu evidentirati u ovoj evidenciji treba biti status potraživanja ili obaveze, a ne bezgotovinska naplata ili plaćanje.

Obavezne evidencije za trgovačke djelatnosti

Samostalna trgovačka radnja je dužna da vodi evidencije utvrđene Zakonom o unutrašnjoj trgovini (“Službene novine FBiH”, broj 40/10), Pravilnikom o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige (“Službene novine FBiH, broj 91/15) i propisima o porezu na dohodak.

Pored propisanih evidencija Zakonom i Pravilnikom o porezu na dohodak, Zakon o unutrašnjoj trgovini obavezuje trgovca na malo i na sljedeće:

  • svaka faza prometa robe (nabavka, prodaja, povrat i sl) mora imati vjerodostojnu dokumentaciju iz koje se može utvrditi porijeklo i vlasništvo nad robom,
  • robu u prevozu mora pratiti: prijevoznica, faktura dobavljača ili otpremnica, otkupni blok koji treba da sadrži podatke o isporučiocu i mjestu utovara, naziv primaoca i mjesto istovara,
  • u prodajnom objektu ili odjelu prodajnog objekta držati i ažurno (dnevna ažurnost) voditi trgovačku knjigu koja sadrži podatke o nabavci i prodaji robe,
  • osigurati uvid u dokumentaciju na osnovu koje se vodi evidencija,
  • evidencija o nabavci robe vodi se hronološki na osnovu računa, otpremnice, prijemnice i drugih dokumenata,
  • evidencija o prodaji robe vodi se na osnovu računa o vrsti, količini i cijeni prodatih proizvoda, odnosno obavljenih usluga,
  • promet naplaćen u gotovinskim sredstvima plaćanja evidentira se preko fiskalne kase koji osigurava podatke o prodatoj robi.

Prema propisima, trgovinu na veliko može obavljati samo trgovac u svojstvu pravnog lica, dok trgovinu na malo može obavljati i trgovac sa svojstvom fizičkog lica (čl. 11. Zakona) – samostalna trgovačka radnja, ali samo u jednom prodajnom objektu. Posredničke usluge u trgovini su usluge posredovanja u namjeri da nalogodavcu (vlasniku robe) osigura vezu sa trećim licem (potencijalnim kupcem), koje bi sa nalogodavcem pregovaralo o prodaji. Komisione usluge su usluge koje pruža komisionar u svoje ime i za račun komitenta kada vrši jedan ili više poslova nabavke ili prodaje koje mu povjeri komitent, uz naknadu.

Samostalno obavljanje djelatnosti trgovinskih usluga se može obavljati jedino kao komisione i posredničke usluge. Svaki drugi oblik trgovinskih usluga može obavljati isključivo pravno lice.

Članom 2. Pravilnika utvrđeno je da trgovačke knjige u kojima se vodi evidencija nabavke i prodaje robe i proizvoda i obavljanja trgovinskih usluga čine:

  • Trgovačka knjiga za trgovinu na veliko – obrazac TKV,
  • Trgovačka knjiga za trgovinu na malo – obrazac TKM,
  • Trgovačka knjiga za trgovačke usluge – obrazac TKU,
  • Trgovačka knjiga prometa komisionom robom – obrazac TKK.

S obzirom na to da fizička lica (samostalni poduzetnici) mogu obavljati samo određene trgovačke usluge, i obavljati samo trgovinu na malo u jednom prodajnom objektu, proizilazi da su samostalni poduzetnici, shodno registrovanoj djelatnosti, obavezni voditi TKM, TKK i TKU, zavisno od toga čime se bave.

Trgovačke knjige čuvaju se najmanje 10 godina po isteku poslovne godine, a dokumentacija na osnovu kojih su vršena knjiženja u trgovačkoj knjizi najmanje pet godina po isteku poslovne godine na koju se ta knjiženja odnose.

Obavezne evidencije za ugostiteljsku djelatnost

Samostalni poduzetnik (sa statusom fizičkog lica) može dobiti odobrenje za osnivanje ugostiteljske radnje samo za jedan ugostiteljski objekat na teritoriju FBiH.

Pored propisivanja uslova za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, procedure osnivanja i prestanka rada, razvrstavanja i kategorizacije, propisivanja specifičnih načina pružanja ugostiteljskih usluga i slično, za računovođe je najinteresantniji član 11. ovog Zakona, koji propisuje sljedeće obaveze ugostitelja:

  1. Utvrditi normative o utrošku namirnica za pojedino jelo, piće i napitak koji uključuju miksanje dva ili više sastojaka, kao i za sva pića koja se toče iz orginalne ambalaže u iste i manje količine prilikom posluživanja. Normative je potrebno ovjeriti kod nadležnog organa (općinski) i tek nakon toga se mogu primjenjivati.
  2. Istaknuti cijene usluga - Cijene ugostiteljskih usluga koje se nude moraju biti dostupne gostima, a cjenovnici ugostiteljskih usluga se obavezno moraju ovjeriti kod nadležnog organa (općinskog ili kantonalnog).
  3. Voditi knjigu gostiju - samo za one ugostiteljske objekte koji pružaju i usluge smještaja. Može se voditi elektronski.
  4. Voditi knjigu žalbi - Ona se vodi u svim ugostiteljskim objektima i mora se voditi ručno za razliku od knjige gostiju. Prigovor koji gost ostavi, ugostitelj je dužan izvijestiti turističko-ugostiteljsku inspekciju, a u roku od 15 dana od dana upisivanja prigovora i odgovoriti na prigovor.

Pored ovih dodatnih evidencija, samostalni poduzetnici koji se bave ugostiteljstvom dužni su voditi i ostale standardne četiri knjige koje smo ranije opisali: Knjiga prometa (KPR), Knjiga prihoda i rashoda (KPR), Popisna lista dugotrajne imovine (PLDI) i Evidencija o potraživanjima i obavezama (EPO).

Ipak, treba napomenuti da je u praksi inspekcijskih službi ostalo insistiranje na vođenju 'stare obaveze', a po pozitivnim propisima nevažeće  Knjige nabavke i utroška alkoholnih i bezalkoholnih pića (KNUP). Da podsjetimo, KNUP je bila obavezna u sistemu poreza na promet proizvoda (čija je primjena prestala 2006. godine).

Ugostitelji su dužni još i istaknuti propisanu oznaku vrste na ugostiteljski objekat (dobija se rješenjem na osnovu kategorizacije ugostiteljskog objekta nadležnog ministarstva), obavijest o radnom vremenu na ulazu u objekat, kao i utvrditi kućni red u objektu za smještaj i istaknuti ga na recepciji.

Zakon i pravilnik o PDV-u se uopće ne bave propisivanjem bilo kakvih posebnih evidencija za ugostitelje. Naime, evidencije koje su u sistemu PDV-a obavezne i za sva druga lica – PDV obveznike, obavezne su i za ugostitelje, bez bilo kakvih posebnih obaveza za ugostitelje u odnosu na bilo koje druge PDV obveznike.

Ugostitelj, naravno, može voditi i evidencije koje nisu zakonom propisane, ukoliko to smatra korisnim. Na primjer, česte su situacije da se i za ugostiteljski objekat vodi trgovačka knjiga na malo, koja je obavezna samo za trgovce, ali se i neki ugostitelji odlučuju na ovaj vid evidencije, jer im daje informaciju o zaduženju i razduženju, odnosno finansijskom stanju ugostiteljskog objekta. To, međutim, nije i njihova formalna (zakonska) obaveza. Također, većina ugostitelja u praksi vodi i uobičajenu evidenciju o stanju dobara u ugostiteljskom objektu koja se zove Knjiga šanka.

  • Regulativa – koja su pravila poslovanja kod obrta/samostalnih djelatnosti?

S obzirom da područje samostalnog poduzetništva obuhvata raznovrsne djelatnosti i poslove koji su regulisani brojnim propisima, postoji mnoštvo uslova i pravila poslovanja u kojima se poduzetnici nerijetko teško snalaze. Ovaj problem dodatno je pogoršan praksama sa terena inspekcijskih kontrola, gdje se nerijetko i zahtijevaju akta i dokumenti koji su pravno "mrtvi", odnosno ne predstavljaju više važeće (pozitivne) propise.

Zbog toga ćemo ovdje nastojati ponuditi ključna pravila i regulacije koje samostalni poduzetnici moraju ispuniti tokom vođenja svojih obrta, odnosno samostalnih poduzetničkih poduhvata.

Tako, na primjer, u Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti se striktno propisuju sljedeća pravila poslovanja:

  • na ulazu u objekat vidno istaknuti vrstu i kategoriju ugostiteljskog objekta,
  • na ulazu u objekat vidno istaknuti obavještenje o radnom vremenu,
  • u ugostiteljskom objektu za smještaj utvrditi kućni red i istaknuti ga na recepciji, a izvod iz kućnog reda istaknuti u svim sobama i apartmanima,
  • utvrditi normative utroška namirnica za pojedino jelo, piće i napitak, pružiti usluge u količini i kvalitetu u skladu s normativom i na zahtjev normative predočiti gostu,
  • vidno istaknuti cijene ponuđenih usluga i pridržavati se istaknutih i ovjerenih cijena, a kod usluga smještaja naznačiti i iznos boravišne takse, te cjenovnike staviti na raspolaganje gostima u dovoljnom broju primjeraka,
  • izdati gostu račun za svaku pruženu ugostiteljsku uslugu, koji obavezno mora da sadrži: naziv ugostiteljskog objekta, porezni ID broj, broj računa, datum i vrijeme izdavanja računa, vrstu, količinu i cijenu pruženih usluga, a kod usluga smještaja u računu naznačiti i iznos boravišne takse, pridržavati se istaknutog radnog vremena,
  • dostaviti normative na ovjeru nadležnom organu koji se mogu primjenjivati sljedećeg dana nakon ovjere,
  • dostaviti cjenovnike na ovjeru nadležnom organu koji se mogu primjenjivati tek nakon ovjere,
  • u ugostiteljskom objektu za smještaj voditi knjigu gostiju,
  • u svakom ugostiteljskom objektu voditi knjigu žalbi, čiji će oblik, sadržaj i način vođenja propisati ministar (s tim da se izjavljeni prigovor od gosta mora u roku od tri dana dostaviti nadležnoj turističko-ugostiteljskoj inspekciji, a u roku od 15 dana odgovoriti na njega),
  • voditi poslovne knjige u skladu sa važećim propisima,
  • alkoholna i bezalkoholna pića usluživati samo iz originalne ambalaže u skladu sa normativom, na kojoj mora biti deklaracija sa podacima o proizvođaču, odnosno uvozniku i neto količini,
  • u poslovnom prostoru-objektu u momentu kontrole osigurati odobrenje za rad, odnosno rješenje o upisu u sudski registar, kao i rješenje o razvrstavanju, minimalnim uslovima i kategorizaciji objekta,
  • u ugostiteljskom objektu u kojem se poslužuju alkoholna pića na vidnom mjestu istaknuti oznaku o zabrani posluživanja, odnosno konzumiranja alkoholnih pića licima mlađim od 18 godina.

Slična situacija je i sa Zakonom o unutrašnjoj trgovini, koji propisuje osnovne uslove za poslovanje trgovine.

U smislu općih uslova i pravila poslovanja samostalni poduzetnici trebaju posebnu pažnju posvetiti propisima vezanim za kontrolu cijena i zaštitu potrošača.

Pravila vezana za kontrolu cijena uređuju sljedeći propisi:

- Zakon o kontroli cijena (“Sl. novine FBiH”, broj 2/95),

- Odluka o mjerama neposredne kontrole cijena određenih proizvoda i usluga od interesa za Federaciju BiH (“Sl. novine FBiH”, br. 53/99 i 52/00) i

- Uputstvo o načinu, sadržaju i rokovima dostave obavještenja o promjeni cijena i marži pojedinih proizvoda i usluga (“Sl. novine FBiH”, broj 3/02).

Sami Zakon o kontroli cijena dopušta preduzećima (pravna i fizička lica) slobodno formiranje cijena prema uvjetima tržišta, no isto tako uspostavlja obavezu svim fizičkim i pravnim licima da utvrde pravila o načinu formiranja cijena kojih se moraju pridržavati. Z

Za neke vitalne prehrambene proizvode, poput brašna, hljeba, mlijeka, šećera itd., kantoni imaju nadležnost u ograničavanju maksimalnih marži u rasponu 8-15% na te proizvode (najčešće 8%). Izuzetak su jestivo ulje i lijekovi, gdje nadležnost za propisivanje maksimalnih marži ima Vlada FBiH (jestivo ulje 20% i lijevkoi 25%).

Prema navedenim propisima, novčanom kaznom od 200 do 1.000 KM kaznit će se za prekršaj preduzeće i fizičko lice:

  • ako ne utvrdi pravila, ili se ne pridržava utvrđenih pravila o formiranju cijena i
  • ako se ne pridržava istaknute cijene na proizvodu, odnosno usluzi.

Zaštita potrošača je bitan segment na koji treba da obrate pažnju kako trgovci tako i pružaoci usluga. Odnose između potrošača (kupca) i proizvođača i trgovaca (prodavca) na teritoriji Bosne i Hercegovine uređuje Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH”, broj 25/06). Osnovna prava koja ovaj zakon omogućava potrošačima su:

  • pravo pristupa osnovnim robama i uslugama;
  • pravo na obrazovanje o pitanjima potrošača,
  • pravo na sigurnost i zaštitu života i zdravlja;
  • pravo na informiranost;
  • pravo na izbor;
  • pravo da bude saslušan i zastupan;
  • pravo na naknadu štete i kompenzaciju;
  • pravo na život i rad u zdravoj i održivoj okolini.

Preduzeća su dužna da svoje proizvode i usluge prodaju po jednakim uslovima svim potrošačima, sa određenim izuzecima gdje se mogu favorizirati određeni segmenti kupaca  (porodilje, mladenci, invalidna lica, penzioneri ili dr.), ali uz obavezu jasnog isticanja obavijesti o tim posebnim uslovima. Ukoliko se organizuje rasprodaja,  roba na rasprodaji treba biti jasno i vidljivo označena cijenom prije i cijenom nakon sniženja, kao i sa jasno istaknutim istekom roka upotrebe.

U slučaju nedostatka na proizvodu, trgovac je, na zahtjev i po izboru potrošača, dužan:

  • zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim proizvodom; ili
  • vratiti plaćeni iznos i nadoknaditi stvarne razumne troškove vraćanja proizvoda s nedostatkom; ili
  • ukloniti nedostatak na proizvodu o svom trošku.

Za svaki proizvod je obavezna deklaracija, koja treba sadržavati najmanje sljedeće podatke:

  • naziv proizvoda, ime pod kojim se proizvod prodaje;
  • tip proizvoda ili model proizvoda;
  • ime i punu adresu proizvođača, a za uvozne proizvode i ime i sjedište uvoznika, te zemlju porijekla.

Prodavac je odgovoran za nedostatke na robi koji postoje u trenutku prenosa rizika na potrošača, bez obzira na to da li je on svjestan ove činjenice u skladu s odredbama zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini.

Za tehnički složene proizvode proizvođač, odnosno dobavljač dužan je utvrditi i u tehničkom uputstvu navesti rok osiguranog servisiranja i snabdjeti tržišta rezervnim dijelovima, priborom i drugim proizvodima bez kojih se taj proizvod ne može upotrijebiti prema predviđenoj namjeni. Garantni rok ne smije biti kraći od tri godine za kućanske aparate, odnosno pet godina za druge tehnički složene proizvode. Ukoliko proizvođač, odnosno dobavljač nema vlastiti servis u Bosni i Hercegovini, dužan je tehnički složene proizvode osigurati i spiskom pravnih i fizičkih lica (servisa) koje je ovlastio za pružanje usluga u Bosni i Hercegovini. Ovlaštenim servisom smatra se onaj koji ima važeću punomoć proizvođača da može servisirati proizvode i ima potpisan ugovor za nabavku rezervnih dijelova.

Potrošački krediti su čest način prodaje određene robe (školski udžbenici, odjevni predmeti, namještaj, kućanski aparati i sl). Zakon o zaštiti potrošača, također, uređuje i segment potrošačkih ugovora potpisanih između prodavca i kupca o prodaji, odnosno kupovini određene robe. Kupac prije zaključenja ugovora o potrošačkom kreditu mora biti upoznat u pisanoj formi sa svim ugovornim odredbama. Kupac ima pravo svoje obaveze izvršiti prije (ugovorom) predviđenog roka, i u tom slučaju mu se smanjuju troškovi kredita u vidu kamata i drugih troškova povezanih sa davanjem kredita.

Na samom kraju, skrenućemo pažnju na sve one dokumente, akta i ispunjene kriterije koje inspektori mogu zatražiti od vas prilikom kontrole i vršenja inspekcijskog nadzora:

  1. Odobrenje nadležnog organa za obavljanje djelatnosti,
  2. Knjiga evidencije zaposlenih, shodno Zakonu o jedinstvenoj evidenciji kadrova,
  3. Prijave zaposlenih na PIO, prema Zakonu o jedinstvenom sistemu registracije,
  4. Prijave zaposlenih na zdravstveno osiguranje, prema Zakonu o jedinstvenom sistemu registracije,
  5. Ugovor o radu za svakog zaposlenog, shodno Zakonu o radu,
  6. Platne liste i dokazi o isplaćenim plaćama i doprinosima,
  7. Evidencija o radu radnika u toku mjeseca (“šihtarica”),
  8. Dokaz da je obavljen sistematski pregled zaposlenih (shodno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti),
  9. Sanitarna knjižica za zaposlene za koju je propisano njeno posjedovanje (pregled prije zaposlenja, povremeni zdravstveni pregledi za zaposlene koji obavljaju poslove u proizvodnji ili prometu namirnica, koji pružaju privatne zdravstvene usluge, koji rade u objektima za pružanje higijenske njege stanovništvu – frizerski, kozmetički saloni i sl), shodno Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti;
  10. Atesti za strojeve i alatke na električni pogon,
  11. Dokaz da je izvršena obuka zaposlenih i testiranje po propisima o zaštiti na radu, shodno Zakonu o zaštiti na radu,
  12. Ormarić prve pomoći, prema Zakonu o zaštiti na radu,
  13. Protivpožarni aparati (provjera atesta i punjenja), shodno Zakonu o zaštiti od požara,
  14. Posjedovanje fiskalnog uređaja (za djelatnosti obavezne na fiskalizaciju), shodno Zakonu o fiskalnim sistemima,
  15. Obavijest u objektu u kome se vrši promet robe ili usluga (obrazac “OZK”, prema Zakonu o fiskalnim sistemima,
  16. Istaknut cjenovnik za robu i usluge, odnosno istaknuta cijena na svakom artiklu sa brojem evidencije, shodno Zakonu o unutrašnjoj trgovini, odnosno Zakonu o zaštiti potrošača,
  17. Dokaz o ažurnom baždiranju mjernih uređaja,
  18. Trgovačka knjiga (za sve trgovačke radnje),
  19. Knjiga žalbi (za ugostitelje), shodno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti,
  20. Knjiga gostiju (za hotele), shodno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti,
  21. Pravila o uslovima prodaje (za trgovce), shodno Zakonu o unutrašnjoj trgovini,
  22. Pravilnik o načinu formiranja cijena roba i usluga, shodno Zakonu o kontroli cijena,
  23. Pravilnik o radu (obavezno samo za radnju sa više od 30 zaposlenih), prema Zakonu o radu,
  24. Pravilnik o zaštiti na radu, shodno Zakonu o zaštiti na radu,
  25. Pravilnik o protivpožarnoj zaštiti, shodno Zakonu o zaštiti od požara,
  26. Pravilnik o blagajničkom poslovanju.

 

  • Takse, posebne naknade i članarine

Ovaj segment donosi pregled najvažnijih troškova, odnosno državnih nameta koje su samostalni poduzetnici dužni plaćati tokom poslovanja svojih samostalnih djelatnosti. Obrtnici  su dužni plaćati komunalnu taksu za isticanje firme, posebne naknade i članarinu obrtničkim komorama. Ukratko ćemo pojasniti svaki od ovih troškova i navesti propise koji ih regulišu i koji nude sve potrebne informacije.

        1. Komunalna taksa

Obaveza plaćanja komunalne takse je propisana kantonalnim i općinskim propisima. Obaveza isticanja firme nastaje najkasnije danom početka obavljanja djelatnosti. Iznos komunalne takse je različit za različite djelatnosti, ali i od mjesta do mjesa. Sva pravna i fizička lica koja su obveznici plaćanja takse dužna su podnijeti prijavu Poreznoj upravi za razrez takse. Kod većine kantona, odnosno općina propisano je da se prijava za razrez takse podnosi do 31. 1. tekuće godine, a plaćanje takse se treba izvršiti u roku od petnaest dana po isteku roka za prijavljivanje takse (dakle, do 15. 2. tekuće godine).

Povod za nastanak obaveze plaćanja komunalne takse može biti još:

  • držanje sredstava za igru (bilijar, automati, pikado, play station i sl.)
  • uređaji za posebne igre na sreću koje donose novac (poker aparati, slot mašine i sl.)
  • organizacija muzičkog događaja uživo u ugostiteljskim i drugim objektima, kao i na otvorenom prostoru,
  • zauzimanje javnih površina (npr. bašte ispred ugostiteljskih objekata, tezge i sl.)
  • isticanje obavijesti, oglasa, saopštenja i reklama ja javnim mjestima,
  • korištenje prostora za kampove, šatore, prikolice, automobile i sl.
  • prodaja dobara ili pružanje usluga izvan poslovnih prostorija (npr. bankomati, štandovi, vitrine i sl.)

Ovo je pregled nekih od najčešćih taksi, ali valja napomenuti da nema svaka općina svaku od pomenutih taksi, a postoje i izvjesne razlike u pogledu obaveza. Svakako se preporučuje budućim poduzetnicima da dobro prouče zakone i propise, i na kantonalnom i na općinskom nivou, kako bi se utvrdio opseg i sadržaj obaveza.

        2. Vodne naknade

Obračun i plaćanje vodnih naknada u Federaciji BiH uređuju sljedeći propisi: Zakon o vodama (“Službene novine Federacije BiH”, broj 70/06);  Odluka o visini posebnih vodnih naknada (“Službene novine Federacije BiH”, broj 46/07); i Pravilnik o načinu obračunavanja, postupku i rokovima za obračunavanje i plaćanje i kontroli izmirivanja obaveza po osnovu opće vodne naknade i posebnih vodnih naknada (“Službene novine Federacije BiH”, br. 92/07, 46/09 i 79/11). Ovim propisima vodne naknade svrstane su u dvije osnovne grupe: opće i posebne vodne naknade.

Obveznici plaćanja opće vodne naknade su i fizička lica - samostalni poduzetnici (obrtnici) koji rješenja za obavljanje djelatnosti dobijaju od nadležnih općinskih organa i to samo samo za svoje zaposlene, odnosno na plaće svojih zaposlenika. Ta obaveza postoji i kod drugih isplata trećim fizičkim licima. Pored neto plaće, osnovicu za obračun i plaćanje opće vodne naknade predstavljaju i neto primanja po osnovu obavljanja svih tzv. drugih samostalnih djelatnosti i povremenog samostalnog rada (npr. isplate za ugovore o djelu, autorsko djelo i sl). Opća vodna naknada se obračunava po stopi od 0,5%, obračunava je poslodavac – isplatilac plaće, odnosno isplatilac naknade za obavljanje druge samostalne djelatnosti ili povremenog samostalnog rada, na svoj teret. Dakle, ova obaveza tereti troškove isplatioca, tj. ona NE umanjuje primanja tog fizičkog lica.

U kategoriju posebnih vodnih naknada, a čiji su obveznici plaćanja i fizička lica koja obavljaju samostalnu djelatnost, spadaju:

  1. naknada za korištenje površinskih i podzemnih voda,
  2. naknada za zaštitu voda,
  3. naknada za vađenje materijala iz vodotoka i
  4. naknada za zaštitu od poplava.

Suštinski se ovdje radi o naknadi za iskorištavanje voda. Samostalni poduzetnici ne plaćaju ovu naknadu izravno, nego po ispostavljenim računima javnih komunalnih preduzeća.

        3. Posebna naknada za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća

Obaveza plaćanja posebne naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća uvedena je Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (“Službene novine Federacije BiH”, br. 39/03, 22/06 i 43/10). Vrijede slična pravila kao kod opće vodne naknade. Obračun i plaćanje ove naknade dosta detaljnije reguliše  Uputstvom o načinu obračunavanja i uplati posebne naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća (“Službene novine Federacije BiH”, broj 81/08). 

Tim Uputstvom je regulisano da se naknada za nesreće po stopi od 0,5% plaća na:

  1. zbirni iznos neto plaća svih zaposlenika, s tim da naknadu obračunava i plaća poslodavac, istovremeno sa isplatom neto plaće,
  2. zbirni iznos isplaćenih neto primanja od druge samostalne djelatnosti i povremenog samostalnog rada, s tim da naknadu obračunava i plaća isplatilac tih primanja.

Vlasnik obrta nije dužan plaćati ovu naknadu za sebe, već samo na plate svojih zaposlenih. Ova se naknada plaća prilikom isplate plata zaposlenicima, a osnovica za obračun je iznos neto plaće i drugih primanja koja se fizičkom licu isplaćuju "na ruke".

        4. Članarina turističkim zajednicama

Obračun i plaćanje članarine turističkim zajednicama reguliše više propisa od kojih je najznačajniji Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 19/96 i 28/03). Odmah u startu treba naglasiti da u ovom segmentu trenutno postoji “rupa” za najveći dio FBiH. Naime, presudom Ustavnog suda FBiH broj U-34/13 od 3. 7. 2014. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 61/14), spomenuti zakon je proglašen neustavnim, jer se njime direktno zadire u nadležnosti kantona koji nisu bili konsultovani prilikom njegovog donošenja. Prema tome, do usvajanja novog zakona koji bi regulisao ovu oblast za teritoriju FBiH, formalno ne postoji obaveza plaćanja članarine Turističkoj zajednici za najveći dio FBiH.

        5. Članarina obrtničkim komorama

Obaveza plaćanja članarine obrtničkim komorama, a preko njih i strukovnim udruženjima od obrtnika i drugih lica koja se opredijele da budu članovi obrtničkih komora, utvrđena je Zakonom o obrtu i srodnim djelatnostima.

Bliže propozicije u pogledu načina obračuna i uplate članarine određene su pratećim Pravilnikom uz Zakon. Visina članarine utvrđuje se za svaku konkretnu godinu posebnom odlukom.  Obrtnici i lica koja obavljaju srodne djelatnostina na području kantona postaju članovi obrtničke komore danom upisa u obrtni registar.

Obveznici plaćanja članarine obrtničkim komorama su:

  • obrtnici koji samostalno ili u zajedničkom obrtu obavljaju djelatnost,
  • lica koja samostalno ili zajednički obavljaju srodnu djelatnost,
  • privredna i druga pravna lica koja su osnovana po drugim propisima, a dobrovoljno su se izjasnila da žele biti članovi komore.

Pravilnik o visini, raspodjeli i načinu uplate članarine obrtnika i lica koja obavljaju srodne djelatnosti donesen je 23. 8. 2010. godine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 52/10 i 73/11), sa početkom primjene od 1. 9. 2010. godine. Sastavni dio Pravilnika je Odluka o visini komorske članarine, raspodjeli između udruženja, te udruženja lica koja obavljaju srodne djelatnosti i obrtničkih komora kantona i Obrtničke komore Federacije BiH, te načinu uplate komorske članarine.

Obavezu plaćanja članarine obrtnim komorama imaju i posebne kategorije zanimanja koja već imaju svoje zasebne, odvojene asocijacije poput ljekara, stomatologa, apotekara, advokata i notara, ukoliko su svoje djelatnosti registrirali po propisima o obrtu.

        6. Naknade za općekorisne funkcije šuma

Postoje brojne razlike od kantona do kantona, od kruga obveznika do visine stope po kojoj se ova naknada obračunava. Za našu temu, najvažnije je kakav je status samostalnih djelatnosti, tj. da li se i one smatraju obveznikom plaćanja: